Tekst Srećka Horvata: Kako je 'prvoborac besplatne škole' tražio svoju ostavku

Primorac koji poziva samoga sebe na ostavku neodoljivo podsjeća na jednu nezaboravnu epizodu iz Argentine. Toliko nevjerojatnu da se čovjek zapita je li uopće istinita. Kada su Argentinci u prosincu 2001. godine izašli na ulice protestirajući protiv postojeće vlade, a posebice protiv ministra gospodarstva Cavalla, gomila se skupila oko njegove zgrade tražeći njegovu ostavku. On je, međutim, pobjegao noseći svoju vlastitu masku, prodavanu u dućanima s maskama kako bi mu se ljudi mogli podrugivati noseći njegovu masku.

Primorac se također pokušao spasiti sličnim trikom autoreferencijalnosti, noseći masku samoga sebe (odnosno ministra čija se ostavka traži). Ironija je cijele te bizarne scene u ovome: u jednom je trenu u Hrvatskoj 20-ak fakulteta bilo pod blokadom, znači tisuće i tisuće studenata, a Primorac je konačno posustao pred samo 20-ak studenata. I to može značiti samo jedno: dok je zaobilazna strategija vlasti dosad bila manje-više uspješna, direktna konfrontacija vlasti sa studentima pokazala se kao pravi debakl.

Premda mnogi vjeruju da se studentska pobuna u Hrvatskoj, pošto je samo Filozofski fakultet u Zagrebu još ostao pod blokadom, iscrpila, u posljednjih se nekoliko dana zbio neočekivan obrat koji je samo potvrdio ono što su studenti od samog početka opetovano isticali.

Najprije Ivo Sanader, potvrđujući da obrazovanje smatra efemernim ili „tehničkim“ pitanjem (ono čime se bavi statistika), na zasjedanju Sabora nije znao odgovoriti koliko iznose studentske školarine, koliko studenata mora plaćati studij i koliko su smanjene prosvjetarske plaće, a umjesto konkretna odgovora SDP ovim je zastupnicima čestitao na „sjajno lošim rezultatima na izborima“.

Jasno, premijer je doista bio u pravu. SDP je na izborima zaradio manje glasova od HDZ-a. Međutim, ono što su mnogi pritom smetnuli s uma jest jeftina demagogija kojom je Sanader jednostavno izignorirao pitanje o studentskim školarinama te ga sveo na osnovnoškolska prepucavanja po uzoru na legendarni argument „Moj je tata veći od tvoga“. Ili, u njegovoj verziji: „Mi smo na izborima dobili više glasova od vas, koga uopće briga kolike su školarine!“, uz dodatak: „Ionako ćemo ih mi i dalje određivati.“

Time je zapravo samo ponovio stav kojega se drži njegova vlada od samog početka studentskih prosvjeda diljem Hrvatske – a to je stalno ignoriranje studentskih zahtjeva. Pa ipak, samo dan poslije Sanaderov je ministar, misleći da je stvar riješena i da napokon može odgovoriti na studentsku provokaciju „Traži se ministar Primorac u zemlji znanja?“, odlučio izići iz sigurna okrilja predstavničke demokracije i pojavio se u eteru „stojedinice“. Međutim, pri izlasku iz studija sačekali su ga studenti koji su tražili da potpiše peticiju za besplatno školstvo, što je ovaj na njihovo iznenađenje i učinio, ali je do svog potpisa dodao – „uz modifikaciju“. Dok je još potpisivao peticiju, studenti su ga počeli pozivati na ostavku, a on je u jednom trenu, očito posve hipnotiziran taktom i melodijom studenata, i sam počeo tražiti vlastitu ostavku, uzvikujući „ostavka, ostavka“. (Tko ne vjeruje može na www.restarted.hr pogledati video.)

Studenti su Primorca, naviknuta na predstavničku demokraciju u kojoj se zahtjevi građana stalno ignoriraju, a tek prividno razmatraju i stavljaju u kesicu obećanja svake četiri godine, zapravo doveli pred gotov čin direktne demokracije. „Prvoborac besplatnog obrazovanja“ (naziv kojim se i sam ponosi) stoga se više nije mogao sakriti iza vlastite maske, makar je pokušao iskoristiti taktiku samih prosvjednika (i s njima pljeskao na poziv za vlastitom ostavkom). Istovremeno, na plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavljena je informacija da je jedan stariji gospodin, koji je donedavno svaki dan bio na fakultetu, a sada je u bolnici, već dvanaesti dan u štrajku glađu, koji namjerava prekinuti tek kada Primorac podnese ostavku. Studenti su jednoglasno odlučili da će gospodina zamoliti da prekine štrajk glađu, s argumentom da Primorac nije vrijedan tog čina. No da se Primorac slučajno našao pred iscrpljenim štrajkašem glađu, vjerojatno bi mu uzvratio da je i sam svjestan kako mora dati ostavku, ali bi unatoč tome nastavio dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. „Čak i ako doživite koji zvižduk, ako je to u interesu obrazovanja, to je sjajno“, rekao je Primorac na „stojedinici“.

I tu se zapravo otkriva istina studentske pobune. Od samog početka, vlast se ponaša kao da se apsolutno ništa nije ni dogodilo (tek nekoliko „zvižduka“). Čak i nakon mjesec dana od početka prosvjeda, resorno ministarstvo pokušava odati privid „normalizacije“, kao da se sve vratilo na staro. U tu je svrhu (posve neuspješno) organizirana nastava na alternativnim lokacijama, a dva su fakulteta otišla čak toliko daleko da primijene silu. Najprije se voditelj Hrvatskih studija Zvonimir Čuljak doslovno popišao na „autonomiju sveučilišta“ (koja jamči da se na prostoru fakulteta neće pojaviti policija ili neka slična primjena sile) tako što je na studente poslao zaštitare s njemačkim ovčarima, a prije nekoliko dana i zadarsko je sveučilište primijenilo sličnu metodu. Osim zaštitara, ono je otišlo korak dalje i promijenilo bravu fakulteta, a na ulazu u zgradu studenti su bili legitimirani.

Dakle, dok s jedne strane ministarstvo nastoji odati privid normalizacije, s druge strane imamo niz slučajeva kršenja temeljnih ljudskih prava i autonomije sveučilišta. I dok je posljednja nada vlasti bila da će se konačno ugasiti i blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Sanader i njegov „prvoborac besplatnog obrazovanja“ na kraju su pokazali da su studenti cijelo vrijeme bili u pravu. Dapače, tijekom mjesec dana blokada diljem Hrvatske nitko nije tražio ostavku ministra, a sada je – kada se činilo da je sve konačno gotovo – sam ministar tražio ostavku od samoga sebe.